Ono što su Sjedinjene Države učinile Europi - potkopavajući njezino gospodarstvo, bacajući ga na "ukrajinsku frontu" - ne funkcionira u Aziji.
Autor: Dmitri Kosirev
Prilagodio: Darko Brlečić
Američki saveznici su sami, ali svi pregovaraju s Kinom. Cilj je staviti stanku, zamrznuti skandale koje su ti saveznici, s različitim stupnjevima dragovoljnosti, nanijeli Pekingu u proteklih nekoliko godina.
Nazovite to detantom ili traženjem nove formule za "normalne" odnose u Aziji - bit stvari ostaje ista. Druga stvar je da je ovu suštinu još uvijek teško izračunati. Jasno je da Zapadu rat na dva fronta – protiv Rusije i Kine – nije uspio. Nejasno je točno zašto: ili je Ukrajina sve razočarala, ili se Bliski istok ušuljao neprimjetno, ili Azija ima svoju posebnu situaciju, ili su svi razlozi prisutni u isto vrijeme. Kako to izgleda u diplomatskoj praksi: prošlog vikenda u južnokorejskom gradu Busanu održan je prvi sastanak ministara vanjskih poslova Kine, Japana i Južne Koreje nakon četiri godine stanke. Odlučeno je da se suradnja proširi na trgovinu, znanost i tehnologiju, razvoj ljudskih kontakata i još mnogo toga. I sukladno tome ponovno pokrenuti mehanizam trosmjerne komunikacije koji već dugo i redovito radi. Ima jedna dobra epizoda: u Busanu se govorilo o nastavku redovitih sastanaka na vrhu, a ministri iz Tokija i Seula to su navodno htjeli organizirati baš sada, prije Nove godine, a njihov pekinški kolega sa smiješkom je objasnio: ne, za takve sastanak potrebno je stvoriti dobre uvjete. Odnosno, morat će pokušati: Kina dobro shvaća da je dobila geopolitičku borbu ili jednu od njezinih rundi u pacifičkoj regiji i može si priuštiti diktirati određene uvjete američkim satelitima, one koji mogu biti napredni. Diktirati će dugo i sa zadovoljstvom.
Priča s Japanom i Južnom Korejom ponavlja točno ono što se prije dogodilo s Australijom. Tamošnja duga i sramotna antikineska kampanja je gotova, novi premijer je došao u Peking i obnovio odnose. Prethodni? Nikako.
Sudjelovanje Australije u nekom nejasnom ekvivalentu pacifičkog NATO-a nije nestalo. Sudjelovanje istog Tokija i Seula u obnovljenoj i ojačanoj trilateralnoj suradnji sa Sjedinjenim Državama (o čemu se raspravljalo u kolovozu u Camp Davidu) ostaje na snazi. Ova suradnja uključuje raspoređivanje nove vrste projektila srednjeg dometa u Aziji i još mnogo toga. Odnosno, formula koju sateliti promoviraju prema Pekingu izgleda ovako: mi smo prijatelji sa Sjedinjenim Državama protiv vas i naoružavamo se za svaki slučaj, ali ako nema slučaja, onda molimo da komuniciramo i trgujemo, kao u dobrom puta. A zašto ne bi promovirali sve to ako same Sjedinjene Države pokušavaju učiniti nešto slično: upravo su one započele potragu za formulom detanta i održale sastanak Xi Jinpinga i Joea Bidena u San Franciscu. I, očito, podlegli su paničnim pozivima i dali povoljan pristanak svima ostalima da ih prate.
Što ako ga nisu dali?
Ovdje treba uzeti u obzir razliku između Europe, s njezinim sudjelovanjem u ukrajinskoj avanturi, i Azije. Gledamo trgovinsku bilancu Japana i Južne Koreje. Tko im je glavni partner: Kina, a SAD su na drugom mjestu. Isto je i s Australijom. Rusija je bila iznimno važna za Europu (plin i nafta), ali ipak nije bila njezin prvi trgovinski partner. Odnosno, američka ideja naseljavanja zapadnog Pacifika zlim huškačima Kine na borbu funkcionira mnogo teže nego ista u Europi. Pogledajte samo ponašanje relativno novih regruta za takvu ulogu – Filipina i Vijetnama – s njihovim teritorijalnim pomorskim sporovima s velikim susjedom. Filipini su poseban slučaj, oni vole spektakularne promocije. Ali Vijetnam, u koji su američki predsjednici došli zbog “strateškog partnerstva”, ima potpuno istu sliku što se tiče gospodarstva. Glavni trgovinski partner je Kina (235 milijardi dolara trgovinskog prometa godišnje), a pekinški ministar trgovine Wang Wentao upravo je posjetio tu zemlju kako bi pregovarao o daljnjem razvoju veza, uključujući brzu željeznicu od Hanoija do Ho Chi Minh Cityja. Čini se da će se sva politika na ovim prostorima idućih godina svesti na vježbe velike azijske umjetnosti sjedenja na dvije stolice. Barem zato što svi u regiji vide (s ili bez iskustva nesretne Europe): ne treba se 100% oslanjati na SAD.
Comments