Kako vrijeme odmiče tako loši gospodarski rezultati dolaze na naplatu.
Piše: Darko Brlečić
Europski proizvođači uvoze građevne blokove za proizvodnju plastike iz inozemstva jer cijene energije domaću proizvodnju čine preskupom. Posljedica bahaćenja prema Rusima !
Posljednji put kad su europske petrokemijske tvornice preradile tako malo svoje omiljene sirovine, švedska ABBA bila je najpopularniji bend na kontinentu, a pad Saigona označio je kraj Vijetnamskog rata. Bila je 1975. godina, a regija je još lizala rane nakon prve naftne krize. Gotovo pola stoljeća kasnije, industrija umire. Bilo bi pogrešno tumačiti ovo kao trijumf u borbi protiv plastike. Europa i dalje troši goleme količine pjena, boja, smola i svih ostalih proizvoda koje proizvode petrokemijske tvornice.
To je samo zamjena domaće proizvodnje uvoznim stvarima. Europska potrošnja nafte, kamena temeljca petrokemijske industrije, pasti će 2023. na gotovo 50-godišnju najnižu razinu, što je pad od 40% u odnosu na vrhunac.
Petrokemija je sama po sebi energetski intenzivna. U Europi je prirodni plin oko pet puta skuplji nego u SAD-u. Trenutačno je jeftinije kupiti etilen, gradivni element za plastiku, u Teksasu i poslati ga preko Atlantika na daljnju obradu u Europi nego proizvoditi ga kod kuće. A to je upravo ono što mi petrokemijske tvrtke govore da rade. Konačni rezultat je gubitak gospodarske aktivnosti u Europi, erozija trgovinske bilance bloka u kemijskim proizvodima i, u konačnici, gubitak radnih mjesta i energetske sigurnosti. U prosjeku, Europljanin potroši oko 150 kilograma plastike godišnje, što je dvostruko više od globalnog prosjeka od 60 kilograma, prema podacima Europske agencije za okoliš.
Plastika je posvuda – od pakiranja hrane do građevinskih materijala, od mobitela do odjeće. Zatim, podaci. Petrokemijska industrija uglavnom radi na dvije sirovine: prirodnom plinu i nafti, pri čemu je potonji nusprodukt rafiniranja nafte, na neki način sličan benzinu. Prema Međunarodnoj agenciji za energiju, europska potrošnja nafte ove će godine pasti na 48-godišnji minimum od 34,2 milijuna metričkih tona. Upotreba je pala za 18,5% u odnosu na razine prije Covid-19 i gotovo 40% ispod najvišeg nivoa svih vremena postavljenog prije dva desetljeća.
S tako niskom preradom, radni konji industrije, zvani parni krekeri, gdje se nafta i plin pretvaraju u kemijske građevne blokove, rade neekonomično. Zbog svojih ogromnih fiksnih troškova, tvrtke obično pokreću svoje parne krekere što je moguće bliže kapacitetu tijekom cijele godine. Sve ispod 90% je izvor zabrinutosti; 85% je loše, a 80% se smatra katastrofalnim. U posljednjim su kvartalima, međutim, poslovali sa stopama gubitka između 65% i 75% svojih kapaciteta. U četiri oka, čelnici industrije kažu da mogu izgubiti novac samo tako dugo — pa se zatvaranje čini izvjesnim 2024. Koristeći više diplomatski jezik, IEA je rekla da je “sve teže vidjeti kako petrokemijska industrija kontinenta može oporaviti svoju prethodnu snagu. ” Proveo sam posljednjih nekoliko tjedana razgovarajući s rukovoditeljima industrije, a oni su mi odgovorili "neće - točka."
Europske tvrtke se tome prilagođavaju. Kad se BASF SE, tvrtka koja je sinonim za petrokemiju u Europi, sastala s investitorima prije nekoliko tjedana, njezini rukovoditelji htjeli su razgovarati o bilo čemu osim o svojoj matičnoj bazi. Pogledajte njihovu slajd prezentaciju, a istaknuta je izgradnja nove tvornice u Zhanjiangu u Kini, čija je cijena 10 milijardi dolara. U svim europskim kemijskim tvrtkama, udio potrošnje u novim projektima u Aziji skočio je za oko 50% tijekom proteklog desetljeća i pol, prema procjenama Jefferies Financial Group Inc., investicijske banke. Kako se to prenosi na ekonomiju? Prije pandemije, bilanca kemijske trgovine Europe s ostatkom svijeta obično je bila u plusu u iznosu od 40 milijardi dolara.
Prošle godine suficit se smanjio na samo 2,5 milijardi dolara. Iako će se vjerojatno donekle oporaviti 2023., izgledi za 2024. su sumorni, zaključuje Bloomberg.
Comments