TomRy
Mislav Kolakušić je 2013. promijenio hrvatsku paradigmu, kao sudac s osiguranom sudačkom dužnosti do 70 godine života i iznimno dobrom mirovinom, ustao je protiv bezakonja u pravosuđu i zakona za pljačku donesenog u Hrvatskom saboru. Ustao je protiv Zakona o predstečajnim nagodbama kojim se željelo opljačkati hrvatske poduzetnike i građane. Riskirao je sve, ali ni u jednom trenutku nije posustao niti savio leđa. Večernji list ga je proglasio Državnim neprijateljem broj 1, Jutarnji i Novi list pokušali su mu uništiti obiteljski život gomilom laži, za koje su kasnije i osuđeni. Počela je medijska hajka neviđenih razmjera na suca, kakvu do tada, a ni kasnije nismo imali prilike vidjeti. Sudac koji je argumentirano i s velikom preciznošću objašnjavao građanima kako se odvija pljačka epskih razmjera i kako je zaustaviti.
Kolakušić je kao sudac mjesecima prije svih, a godinama prije mnogih predvidio slijed događaja koji će se kasnije odviti, temeljem zakona namjerno napisanih radi bogaćenja pojedinaca bliskih vlasti. Već tada politizirano pravosuđe mu je radilo o glavi, ali Kolakušić nije odustao nošen podrškom velikog broja građana. Nastavio je borbu protiv genocidnog Ovršnog zakona, neviđene pljačke građana putem kredita s valutnom klauzulom u Švicarskom franku, Lex Agrokora kojim su hrvatskim građanima otuđeni izvori pitke vode i plodna polja i predana u ruke krim miljea.
Nakon što je shvatio da kao sudac ne može napraviti nužne promjene u društvu, ušao je u politiku. Građani su mu dali povjerenje i izabrali ga kao svog zastupnika u Europskom parlamentu. Iako je funkcija zastupnika u Europskom parlamentu iznimno dobro plaćena funkcija, izašao je na izbore za predsjednika Republike Hrvatske i građanima ponudio istinske promjene u društvu koje su mogle nastupiti već kroz nekoliko godina. Ponudio je građanima da će kao Predsjednik podržati i osobno financirati referendume kojima bi Hrvatska postala uređena država. Ponudio je korijenitu promjenu političkog sustava i načina sudjelovanja građana uz znatan utjecaj direktne demokracije. Na tim izborima građani su mu pružili pristojnu podršku temeljem koje je ostavio četvrti rezultat na izborima s 112.000 glasova.
Postao je političar heroj u brojnim državama svijeta poput Kanade, Francuske, Austrije, Nizozemske, Slovačke, Rumunjske, itd.
Ipak, nedavno održani izbori za Europski parlament još jednom su potvrdili da Hrvate niti u najmanjoj mjeri ne zanima budućnost Hrvatske i budućih generacija koje bi u teoriji, trebale nastaviti živjeti u ovoj državi. Sramotna izlaznost od jedva 20% bila je uvjerljivo najgora u čitavoj Europskoj uniji. Dok je siromašna Hrvatska na putu prema izumiranju ostala važno vrtjeti palce kod kuće, u jednoj Belgiji je izlaznost na iste te izbore bila 89%, u Danskoj 58%, a u Njemačkoj 64%. Hrvatska se, osim najlošijom izlaznošću istovremeno može pohvaliti i s jednom od najgorih stopa korupcije u EU, najlošijim pravosuđem, najvećim rastom cijena i najvećim iseljavanjem i depopulacijom. Ništa od toga Hrvatima očito ne znači apsolutno ništa, dok god je Njemačke i Irske u koju mogu poslati svoju djecu i unuke koji ovdje nemaju budućnosti.
Hrvati su na izborima za Europski parlament pokazali i da imaju veliki problem s rijetkim ljudima koji se drže svoje riječi i koji časno, jasno i glasno zastupaju stavove koje dijeli u značajan broj građana Republike Hrvatske. Najbolji dokaz za to je činjenica da je Mislav Kolakušić, još uvijek zastupnik u Europskom parlamentu nije dobio povjerenje hrvatskih građana za novi mandat u Europskom parlamentu. Čovjek koji bi bio izabran u svakoj drugoj državi članici, čije je govore pogledalo i čije su stavove podržale stotine milijuna ljudi diljem Europe i svijeta, zastupnik kojeg prepoznaju i zaustavljaju građani Francuske, Austrije, Njemačke, Slovačke, Rumunjske, Kanade… Hrvatima nije bio dovoljno dobar.
Zato su se, umjesto na birališta, kao članovi HDZ-a i SDP-a, građani uputili u šoping centre, vrtove, gledanje filmova i ispijanje kavica, jer to su sve vrlo dobro poznate metode građanske borbe za bolje društvo, za bolju budućnost njihove djece i unuka. I dok su oni ubijali vrijeme, birači HDZ-a i SDP-a, njihova vjerna vojska uhljeba i umirovljenika su odradili svoj posao kao i svaki put do sada. Tako je HDZ, stranka koja u javnom prostoru sasvim normalno slovi i naziva se zločinačkom organizacijom, dobila 6 mandata i u Bruxelles sama poslala polovicu čitavog broja zastupnika iz Hrvatske.
Sasvim je legitimno postaviti pitanje u kome je ovdje problem. U Kolakušiću, koji je u 5 proteklih godina bio najglasniji, najjasniji i naj argumentiraniji zastupnik iz Hrvatske, ali i cijele Europske unije, ili u nama, građanima koji smo se, iako dijelimo iste stavove kao i Kolakušić, odlučili na sve odmahnuti rukom i reći da nas se izbori ne tiču, tu se radi samo o velikoj plaći, o uhljebljenju kako to često volimo reći. Koji problem mi Hrvati, barem mi koji mislimo da Hrvatska ide u krivom smjeru, imamo s građanima – političarima koji sami ustaju protiv bezočne pljačke i uništenja države. U ovom trenutku to nije moguće dokučiti, ali jasno je da nam oni smetaju. Jesmo li upravo mi oni Krležini “Jalnuši” (zavidnici)? Moguće da jesmo jer bi u suprotnom izašli na izbore, izdvojili pišljivih 20 minuta vremena u danu i zaokružili čovjeka koji je nebrojeno puta dokazao da jedini ima dovoljno znanja, hrabrosti i karizme za uhvatiti se u koštac za strukturama koje danas uništavaju Republiku Hrvatsku.
Nije bio u Partiji, nije lagao, krao i varao, bio je omiljen dok ga mainstrem mediji nisu dohvatili i oklevatali, isti oni kojima su sudovi presudili – i bez obzira na sve političari poput Kolakušića nisu dobili podršku naroda. Narod je odabrao HDZ i SDP, povijesne nasljednike komunističke ideologije i presuđene i dokazane zločinačke organizacije.Pa kako to?
U situaciji u kojoj se Hrvatska danas nalazi, jasno je da problem nije u Kolakušiću, nego u potpunoj odvojenosti od realnosti hrvatskih građana, koji nikako da shvate da politika odlučuje o svakoj sferi njihovih života i da samo ljudi vizionari, mogu vratiti građanima osjećaj ravnopravnosti i poštenja.
Pitanje koje se nameće samo po sebi, hoće li i kada će građani Hrvatske dočekati slijedećeg Kolakušića? Realnost koju građani mogu očekivati je neki novi Beljak, Zekanović ili Ćipe, teško da će se ikada više osoba takvog kapaciteta znanja, odlučnosti i hrabrosti, odlučiti za ulazak u hrvatsku politiku!
Ostaje nam za vidjeti.
Izvor: Uz odobrenje autora focusonline.eu
Publish 5.7.2024.
hrvati su domoljubi samo kad treba gledati u loptu kako skače i kada se treba busati o prsa oko stvari koje sami nikada ne bi napravili.
slave se golovi,a zemlja netom okupana krvlju se prodaje
nevjerovatno je koliko je ljude malo briga za Hrvatsku.
hrvati su očito najveći licemjeri na svijetu bez vjere u kolektiv i toliko sebični da im je problem napraviti jedan jedini potez olovkom za Hrvatsku.
Mi (smo) Hrvati samo kada ne treba micat dupe iz fotelje o kojoj toliko ser..pričaju
kako bi Kolakušić rekao - idiotesi
tako da ja ne znam,očito moramo svi najebat dok ne dođemo pameti