U Europi se razvija trend koji uključuje rascjep između tvrdokornih pro-washingtonskih atlantista i europskih pragmatičara. Uspješan državni posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Kini stabilizira i jača dugogodišnje kinesko-francuske odnose. Predsjednik također poziva na europsku "stratešku autonomiju" u intervjuu nakon posjeta. Ali Washington i Bruxelles su u škripcu. Dok Pariz pokazuje pragmatični realizam, Sjedinjene Države i njihovi europski vazali graniče s histeričnim. Za China Focus svoju ekspertizu iznio je Dr. Clifford A Kiracofe.
Dr. Clifford A Kiracofe predsjednik je Washingtonskog instituta za mir i razvoj i bivši viši stručni član Odbora američkog Senata za vanjske odnose.
Multipolarnost i odjeci generala DeGaullea Heroj Drugog svjetskog rata, general Charles DeGaulle, bio je predsjednik Francuske (1959.-1969.) i poznat je po svojoj neovisnoj vanjskoj politici. DeGaulle je slavno povukao Francusku iz Sjevernoatlantskog saveza (NATO) zbog dominacije Sjedinjenih Država. Pod DeGaulleom Francuska nije htjela postati vazal SAD-a i Wall Streeta. DeGaulle je također bio poznat po zagovaranju da ujedinjena Europa od “Atlantika do Urala” treba djelovati kao neovisna sila u svijetu. Njegova pragmatična vizija bila je labavo konfederalna "Europa nacija" za razliku od onih koji su zagovarali čvrsto organiziranu europsku superdržavu kojom upravlja bezlična "atlantistička" birokracija pod utjecajem SAD-a. DeGaulle je 1964. dao diplomatsko priznanje Pekingu na zaprepaštenje Washingtona. DeGaulle je gledao daleko unaprijed poput američkog predsjednika Richarda Nixona u svom otvaranju Kini desetljeće kasnije. Zapravo, Nixon se divio DeGaulleu. Danas Francuzi stoje iza svoje dugoročne politike prema Kini, dok su SAD gotovo poništile Nixonovu politiku.
Macronov posjet Kini zasigurno je izazvao krike "atlantista" u SAD-u i Europi. Ponovio je DeGaullea u pozivu na ujedinjenu Europu koja bi trebala djelovati neovisno o Washingtonu fokusirajući se na vlastite interese, a ne na interese Wall Streeta i vojno-industrijskog kompleksa SAD-a. Kao student diplomskog studija međunarodnih odnosa tijekom 1970-ih, dobro se sjećam Nixonovog otvaranja Kine i pozitivne reakcije američkog naroda. Moji su roditelji pozdravili Nixonovu politiku i nadali su se pozitivnim odnosima s drevnom civilizacijom i Novom Kinom. Nixonov realizam i vizija nedvojbeno su nešto zahvalili tome što je bio Kalifornijac na pacifičkoj obali, gledajući na zapad preko Pacifika, ovoj vojnoj službi u Drugom svjetskom ratu na Pacifiku i Henryju Kissingeru, njegovom oštroumnom savjetniku. U kasnim 1960-ima, Kissinger je pisao o "problematičnom partnerstvu" između SAD-a i Europe. On je realno predvidio konačni nastanak multipolarnog svijeta. U ranoj fazi to bi bile SAD, Europa, Rusija, Kina i Japan kao glavne sile. Naravno, do danas smo vidjeli daljnju evoluciju s porastom značajnih srednjih ovlasti i organizacija. Što može iznenaditi bilo kojeg ozbiljnog američkog političara ili akademika? Sadašnji multipolarni trend sada predvode Kina i Rusija.
Globalni Jug, također nazvan "Globalna većina", prihvaća ovo novo konstruktivno međunarodno vodstvo i napušta Washingtonovo zastarjelo hladnoratovsko držanje, agresiju i ratove.
Francuska u svijetu koji se mijenja
Predsjednik Xi Jinping, tijekom svog nedavnog državnog posjeta Rusiji, primijetio je da svijet doživljava velike promjene kakve nije vidio stoljeće. Predsjednik Vladimir Putin rekao je da se slaže s geopolitičkom procjenom kineskog čelnika te da njihov zajednički napor u promicanju stabilnosti, mira i razvoja daje rezultate. Kao što je rekao predsjednik Xi, svijet se očito mijenja i međunarodni sustav trenutno prolazi kroz transformaciju u multipolarnost. Ruska diplomacija također naglašava multipolarnost koju Moskva često naziva “policentrizmom”. Bez obzira na izraze koji se koriste, jasno je da međunarodni sustav postaje pluralističkiji. Uspon Azije i neovisniji nizovi na Bliskom istoku, Africi i Latinskoj Americi signaliziraju tektonske pomake u međunarodnom sustavu. Ovaj pomak je daleko od nekadašnjeg "unipolarnog" sustava kojim su dominirale SAD. Kineska diplomacija predvodila je dramatične pomake na Bliskom istoku pomažući Saudijskoj Arabiji i Iranu da prebrode nesuglasice i uspostave novi odnos. Zauzvrat, to je dovelo do procesa okončanja tragičnog rata u Jemenu. Razvijaju se novi gospodarski odnosi i već je u tijeku korištenje lokalnih valuta, kao i kineskog juana, za međunarodno obračunavanje
Zaljevske države uključene su u ovu novu konstruktivnu rundu diplomacije. Nadajmo se da će to pomoći u stabilizaciji regije i dovesti do mira i gospodarskog razvoja. Washingtonova politika zavadi pa vladaj i otvorenog rata gubi tlo pod nogama jer ljudi u regiji, kao i ljudi Afrike i Latinske Amerike, odbacuju vodstvo SAD-a i agresivni militarizam. Za razliku od mnogih u Europi, ljudi na Bliskom istoku žele prevazići dane američkog unilateralizma, unipolarnosti i diktata. No, strahuju da će Washington ponovno izazvati nestabilnost i regionalno nasilje.
Francuska ima pragmatičan pristup
Kao i pod predsjednikom DeGaulleom, predsjednik Macron pokazuje da se zalaže za neovisnu politiku za Francusku, ali i za Europu. S obzirom na njegove političke poteškoće kod kuće, pozivanje na golističke osjećaje u Francuskoj je pravodobno i konstruktivno, ali također je u dugoročnom francuskom nacionalnom interesu. Macron jača poziciju Francuske kao europskog lidera u trenutku kada Njemačka posrće i trpi ozbiljne političke, socijalne i ekonomske probleme. Možda je najvažniji aspekt državnog posjeta Macrona to što je sa sobom doveo izaslanstvo na najvišoj razini od preko 50 francuskih poslovnih čelnika. Macron vrlo vješto traži nove prilike za francusko poslovanje i trgovinu. Njegov tajming je izvrstan po ovom rezultatu. Posljedica toga su mnoge milijarde dolara trgovine i ulaganja. Macron je dosljedan u svojoj podršci onome što naziva "strateškom autonomijom". Francuska kao nuklearna sila ima posebne odgovornosti. Francuska ne želi biti uvučena u rat oko kineskog otoka Tajvana. Macron je to vrlo jasno rekao u Kini iu svojim intervjuima i izjavama za medije. Europa ne bi trebala biti uvučena u američku ludost u azijsko-pacifičkom području, rekao je. Francuska ima svoje interese u regiji. Naravno, nakon njegova posjeta, u Europi i Sjedinjenim Državama zavladala je histerija. Atlantistički krugovi koji predstavljaju transatlantsku oligarhiju i njen NATO ratni stroj izrazili su duboku zabrinutost. Međutim, u Europi se razvija trend koji uključuje rascjep između tvrdokornih pro-washingtonskih atlantista i europskih pragmatičara. Iako je to desetljećima bilo neizbježno, kao što je pokazao DeGaulle, danas je u svjetlu promjenjivog međunarodnog sustava i multipolarnosti sve izraženije. Stoga Macronov poziv na "stratešku autonomiju" Europe ima odjeka.
Masovne prosvjede diljem Europe u kojima su sudjelovale stotine tisuća prosvjednika protiv rata protiv Ukrajine signaliziraju promjenu u javnom mnijenju, kao iu raspoloženju. Mlađa generacija Europljana željna je mira. Gospodarski pad u cijeloj Europi, ako ne i kriza, prijeti društvenoj i političkoj stabilnosti. Nemali broj ljudi razmišlja o okončanju europskog vazalstva prema Washingtonu i Wall Streetu. Odnosi Kine i Francuske gledaju u budućnost Uspješan Macronov državni posjet naglašava ne samo važnu međunarodnu ulogu Francuske nego i želju Kine da stabilizira i ojača ne samo bilateralne odnose nego i odnose s Europskom unijom. Kinesko vodstvo ima realan pogled na promjenjivu međunarodnu situaciju i mudro traži konstruktivnu suradnju s voljnim partnerima koji pozdravljaju obostrano korisne prilike. Sjedinjene Američke Države, za koje za sada mnogi vjeruju da su u padu, moraju radikalno promijeniti kurs iz slijepe ulice u koju su same sebe stavile. Zastrašujuće nekompetentno vodstvo, posebno pod predsjednicima Georgeom W. Bushom, Donaldom Trumpom i Joeom Bidenom, potkopava dugoročne američke nacionalne interese. SAD sa svojim neumoljivim agresivnim militarizmom, beskrajnim ratovima i nasilničkom vanjskom politikom nije u skladu sa svijetom koji traži mir i novo konstruktivno vodstvo. Washington mora iz temelja promijeniti svoju politiku ili će Amerika postati neželjena, sama i izolirana. "Mučna ponovna procjena" američke vanjske politike danas je očito nužna.
Comments