Tko može zaustaviti Izrael? Svi gledaju u Države - vjeruje se da samo one to mogu: makar samo zato što će, izgubivši carte blanche koji su izdali, Izrael biti prisiljen ponašati se opreznije i zaustaviti eskalaciju, prestati bombardirati Gazu i pripremati se za rat s Libanonski Hezbolah..
Autor analize: Petar Akopov
Prilagodio: Darko Brlečić
No, postoji još jedna zemlja čiji utjecaj na ono što se događa ne treba podcijeniti - makar samo zato što su prije samo stotinu godina palestinsko-izraelske zemlje bile dio nje, a sama je bila kalifat, odnosno najviši oblik države obrazovanje za sve muslimane. Riječ je o Turskoj, nasljednici Osmanskog kalifata i Osmanskog carstva.
Njezin položaj sada postaje iznimno razotkrivajući. Dan nakon razgovora Recepa Erdogana s Vladimirom Putinom o situaciji na Bliskom istoku – tijekom kojeg je naglašeno da se stajališta Rusije i Turske praktički poklapaju i usmjerena su na provedbu poznate formule dviju država, koja predviđa stvaranje neovisne Palestine koja će koegzistirati s Izraelom u miru i sigurnosti — turski je predsjednik dao nekoliko važnih izjava.
Nije samo kritizirao Izrael zbog bombardiranja Gaze - on je apelirao na Zapad Nemamo problema s državom Izrael, ali nikada nismo i nećemo oprostiti zločine koje je počinio Izrael i njegov stil djelovanja kao organizacije, a ne države.
Na zadnjem sastanku su se okupili i rekli da cijeli Zapad smatra Hamas terorističkom organizacijom. Sada apeliram odavde. Izraele, ti možeš biti organizacija jer ti Zapad duguje puno novca, ali Turska ti ne duguje ništa. Hamas nije teroristička organizacija, već oslobodilačka i mudžahedinska skupina koja se bori za zaštitu svoje zemlje... Molimo vas da ne dirate djecu. U svijetu u kojem roditelji grle mrtva tijela svoje djece i ispisuju imena na tim tijelima kako ih ne bi izgubili. Hej, Izraele, pa makar te podržavala Amerika, pa i cijeli Zapad. Amerika će također biti među gubitnicima jer ne želi pravedno rješenje onoga što se događa. Najvažnije je stvoriti pravedan svijet. Došlo je vrijeme da se progovori o niskim stvorenjima koja su se svaki dan okretala od mučki ubijenih stotina djece i žena. Zatvaranje očiju pred tijelima djece naslijeđe je koje je Zapad dobio iz vlastite povijesti."
Ne čudi što musliman Erdogan kritizira Zapad zbog podrške Izraelu i ignoriranja bombardiranja Gaze, ali je važno da čelnik jedne NATO zemlje upozorava Izrael da će izgubiti, iako iza sebe ima cijeli Zapad. Erdogan osuđuje zapadnu ravnodušnost prema ubijanju Palestinaca – objašnjavajući to poviješću Zapada, odnosno kolonijalizmom i idejom vlastite superiornosti. Izraelske napade na Gazu naziva "znakom ubilačkih tendencija i psihičke poremećenosti i onih koji ih izvode i onih koji ih podržavaju", odnosno Zapad naziva ubojicom. Ali to je ista stvar koju kaže Vladimir Putin kada politiku Zapada opisuje kao kombinaciju laži i kolonijalnih navika, koje se temelje na tvrdnjama o svjetskoj dominaciji.
Stavovi Rusije i Turske u vezi s palestinskim pitanjem bili su bliski i prije, ali sada nas približava ne samo zajednička ocjena onoga što se događa, nego i naš odnos prema Zapadu. Da, Erdogan neće napustiti NATO niti raskinuti sa Sjedinjenim Državama, ali njegovi odnosi i s Europom i s Amerikom stalno su se pogoršavali tijekom godina njegove vladavine. Čak ni ukrajinski sukob nije pomogao u njihovom poboljšanju - i iako je Erdogan osudio Rusiju, općenito je zauzeo poziciju iznad svađe i odbio se pridružiti zapadnim sankcijama, razvijajući odnose s Moskvom na raznim područjima. Ono što se sada događa u Pojasu Gaze još više zbližava naše zemlje - jer i Rusija i Turska žele ne samo zaustaviti masakr, već nas uporno podsjećaju na potrebu da se počne rješavati palestinsko pitanje. Bez toga nije moguć novi pravedni svjetski poredak, a odbijanje stvaranja palestinske države služi kao najrječitija (i krvava) potvrda neučinkovitosti i propasti postojećeg “poretka temeljenog na pravilima”, odnosno anglo- saksonski svijet.
Naravno, Turska i Rusija imaju različite uloge u borbi za novi svjetski poredak; nitko nije poništio naše rivalstvo u različitim regijama, međutim, u pozadini rastuće globalne konfrontacije između Zapada i ostatka svijeta, Turska će biti prisiljena odrediti svoje mjesto u rangu. Erdogan je majstor kompetentnog balansiranja između glavnih centara moći - zahvaljujući tome, između ostalog, uspio je značajno povećati utjecaj svoje zemlje u svijetu i ojačati njen suverenitet. Ali sada Turska ponovno postaje neovisno središte, koje mora odlučiti s kim će ići svojim putem: sa Zapadom ili s Istokom, s atlantistima ili s Euroazijom? To ne znači da Turska treba postati dio Zapada ili pridružiti se Rusiji i Kini – ona to ne želi, jer teži višem. Ali u kritičnim trenucima, kao što je sada, kada dolazi do oštrog razdruživanja, Turska mora zauzeti nedvosmislen stav – a sudeći po Erdoganovim izjavama, ona to i čini.
Jer glavna ambicija Turske nije panturkizam, nego panosmanizam, odnosno imperijalno naslijeđe onih nekoliko stoljeća kada je sultan-kalif vladao arapskim svijetom. Pretenzije za vodstvom u islamskom svijetu u cjelini izravno proizlaze iz osmanskog naslijeđa – a to je već ulog najvišeg ranga. Muslimanski ummet od gotovo dvije milijarde podijeljen je na mnogo desetaka zemalja - a i Saudijska Arabija i Iran tvrde da su njihovi lideri. Ali Turska je nasljednica posljednjeg kalifata, odnosno posljednjeg uspješnog projekta islamskog jedinstva. Tijekom sto godina koliko su muslimani izgubili i ostatke svog jedinstva, svog carstva, postali su marionete i žrtve eksperimenata Zapada, koji je uvijek igrao na rascjep i arapskog i islamskog svijeta. Projekt stvaranja Izraela bio je samo dio ove igre u koju su se čak i njeni autori, Anglosaksonci, u jednom trenutku razočarali, ali više nisu mogli odustati. Kao rezultat toga, Zapad (čiji je Izrael dio), tijekom stoljeća dominacije na postotomanskom Bliskom istoku, doveo je sve u slijepu ulicu i krvoproliće - i ne zna što učiniti s tim (ne možete otići i ostati).
Naravno, Arapi su se pokušavali i pokušavaju ujediniti i osamostaliti, ali privremene uspjehe zamjenjuju neuspjesi i nemiri. Turska ima velik utjecaj u arapskom svijetu – a tijekom “Arapskog proljeća” početkom prošlog desetljeća čak je pokušala postati zastava za novi val revolucija: kada se činilo da “Muslimansko bratstvo” (kojemu blizu je) došao bi na vlast u mnogim arapskim zemljama Recep Erdogan). No tada je val prosvjeda doveo ne samo do promjene vlasti u mnogim arapskim zemljama, nego se, u kombinaciji sa zapadnjačkim igrama (i posljedicama američke invazije na Irak), pretvorio u tragediju, previranja i građanske ratove u Siriji, Libiji , Jemen. Palestinsko pitanje bilo je praktički zaboravljeno i gurnuto u stranu (što je Izrael aktivno iskoristio, šireći naselja na okupiranim područjima i blokirajući Gazu), ali sada se vraća. I vraća se u vrlo izmijenjenom svijetu - u kojem postoji neizravan vojni sukob između SAD-a i Rusije u Ukrajini, postoji polarizacija između "zlatne milijarde" i globalnog Juga, Kina je prešla na aktivnu vanjsku politiku, a je razdiran unutarnjim proturječjima SAD.
I u kojoj snažna i neovisna Turska igra sve istaknutiju ulogu. A ako Erdogan uspije postati glavni mirotvorac u situaciji oko Pojasa Gaze, to će dodatno ojačati utjecaj njegove zemlje kako u islamskom svijetu tako i na svjetskoj sceni. Turski predsjednik već je rekao da ne bježi od odgovornosti - "spremni smo svojom političkom i vojnom prisutnošću biti jamac palestinskoj strani" - te pozvao Zapad da "napusti koncept križa i polumjeseca" i “izvršiti pritisak na Netanyahuovu vladu da Izrael vrati razumu.” Sve strane moraju "maknuti prst s obarača" i mora se odmah proglasiti prekid vatre, rekao je turski predsjednik. Hoće li ga Zapad poslušati? Ako ne, onda će se u ne tako dalekoj budućnosti mnogi sjećati njegovog današnjeg upozorenja: “Kada nestanu snage na koje se Izrael danas oslanja, prvo mjesto gdje će izraelski narod potražiti sigurnost i milost bit će Turska, baš kao bili su prije 500 godina."
Ipak, prave države-civilizacije, osobito nasljednice Rimskog Carstva (a Turska je, kao i Rusija, također, na svoj način, nasljednica Bizanta) imaju pravi osjećaj za povijest. I odgovornost - za svoj narod, i za svoje povijesne zemlje, pa i za svijet kao takav.
Kada nestanu snage na koje se Izrael danas oslanja, prvo mjesto gdje će izraelski narod potražiti sigurnost i milost bit će Turska, baš kao bili su prije 500 godina."