Potsdamska konferencija možda je najpoznatija po razgovoru predsjednika Trumana sa Staljinom 24. srpnja 1945., tijekom kojeg je predsjednik obavijestio sovjetskog vođu da su Sjedinjene Države uspješno detonirale prvu atomsku bombu 16. srpnja 1945.
Velika trojka — sovjetski vođa Josip Staljin, britanski premijer Winston Churchill (zamijenjen 26. srpnja premijerom Clementom Attleejem) i američki predsjednik Harry Truman — sastali su se u Potsdamu u Njemačkoj od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. kako bi pregovarali o uvjetima za kraj Drugog svjetskog rata.
Nakon konferencije u Jalti u veljači 1945. Staljin, Churchill i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt dogovorili su se sastati nakon predaje Njemačke kako bi odredili poslijeratne granice u Europi. Njemačka se predala 8. svibnja 1945., a saveznički su se čelnici složili sastati se tijekom ljeta u Potsdamu kako bi nastavili razgovore započete u Jalti.
Iako su Saveznici ostali predani zajedničkom ratu na Pacifiku, nedostatak zajedničkog neprijatelja u Europi doveo je do poteškoća u postizanju konsenzusa o poslijeratnoj obnovi europskog kontinenta. Sovjetski vođa Josip Staljin i predsjednik Harry Truman Glavno pitanje u Potsdamu bilo je pitanje kako postupiti s Njemačkom. U Jalti su Sovjeti tražili velike poslijeratne odštete od Njemačke, od čega bi polovica išla Sovjetskom Savezu. Dok je Roosevelt pristao na takve zahtjeve, Truman i njegov državni tajnik, James Byrnes, bili su odlučni ublažiti tretman Njemačke dopuštajući okupacijskim nacijama da traže odštetu samo od svoje vlastite zone okupacije. Truman i Byrnes poticali su ovo stajalište jer su htjeli izbjeći ponavljanje situacije stvorene Versailleskim ugovorom, koji je od Njemačke zahtijevao visoke reparacije nakon Prvog svjetskog rata.
Mnogi su se stručnjaci složili da su oštre odštete nametnute Versailleskim ugovorom hendikepirale njemačko gospodarstvo i potaknule uspon nacista. Unatoč brojnim nesuglasicama, saveznički su čelnici ipak uspjeli sklopiti neke sporazume u Potsdamu. Na primjer, pregovarači su potvrdili status demilitarizirane i razoružane Njemačke pod četiri zone savezničke okupacije. Prema Protokolu Konferencije, trebalo je doći do “potpunog razoružanja i demilitarizacije Njemačke”; svi aspekti njemačke industrije koji bi se mogli koristiti u vojne svrhe trebali su biti demontirani; sve njemačke vojne i paravojne snage trebale su biti eliminirane; a proizvodnja sve vojne opreme u Njemačkoj bila je zabranjena.
Nadalje, njemačko društvo trebalo je preurediti duž demokratskih linija ukidanjem svih diskriminirajućih zakona iz nacističke ere te uhićenjem i suđenjem Nijemcima za koje se smatra da su “ratni zločinci”. Njemački obrazovni i pravosudni sustav trebalo je očistiti od bilo kakvih autoritarnih utjecaja, a demokratske političke stranke potaknuti da sudjeluju u upravljanju Njemačkom na lokalnoj i državnoj razini. Rekonstrukcija nacionalne njemačke vlade je, međutim, odgođena na neodređeno vrijeme, a Saveznička kontrolna komisija (koja se sastojala od četiri okupacijske sile, Sjedinjenih Država, Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza) upravljat će zemljom tijekom međuvladavine. Jedno od najkontroverznijih pitanja na Potsdamskoj konferenciji odnosilo se na reviziju njemačko-sovjetsko-poljskih granica i protjerivanje nekoliko milijuna Nijemaca sa spornih teritorija.
U zamjenu za teritorij koji je izgubila od Sovjetskog Saveza nakon preinake sovjetsko-poljske granice, Poljska je dobila veliki dio njemačkog teritorija i počela deportirati njemačke stanovnike dotičnih teritorija, kao što su učinile i druge nacije koje su bile domaćini velike njemačke manjine.
Pregovarači u Potsdamu bili su itekako svjesni situacije, i iako su se Britanci i Amerikanci bojali da će ih masovni egzodus Nijemaca u zapadne okupacijske zone destabilizirati, nisu poduzeli ništa osim da su izjavili da “svaka preseljenja koja se dogode treba provoditi na uredan i human način” i zatražiti da Poljaci, Čehoslovaci i Mađari privremeno obustave dodatne deportacije. Osim rješavanja pitanja vezanih uz Njemačku i Poljsku, pregovarači u Potsdamu odobrili su formiranje Vijeća ministara vanjskih poslova koje bi djelovalo u ime Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Kine radi nacrta mirovnih ugovora s bivšim njemačkim saveznicima .
Sudionici konferencije također su se složili revidirati Konvenciju iz Montreuxa iz 1936., koja je Turskoj dala isključivu kontrolu nad turskim tjesnacima. Nadalje, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Kina objavile su "Potsdamsku deklaraciju", kojom su Japanu zaprijetili "brzim i potpunim uništenjem" ako se odmah ne preda (Sovjetski Savez nije potpisao deklaraciju jer je tek trebao objaviti rat o Japanu).
Potsdamska konferencija možda je najpoznatija po razgovoru predsjednika Trumana sa Staljinom 24. srpnja 1945., tijekom kojeg je predsjednik obavijestio sovjetskog vođu da su Sjedinjene Države uspješno detonirale prvu atomsku bombu 16. srpnja 1945.
Povjesničari su često tumačili Trumanove na neki način čvrsti stav tijekom pregovora da uvjerenje američkog pregovaračkog tima da bi nuklearna sposobnost SAD-a povećala njegovu pregovaračku moć. Staljin je, međutim, već bio dobro informiran o američkom nuklearnom programu zahvaljujući sovjetskoj obavještajnoj mreži; pa se i čvrsto držao svojih pozicija. Ova situacija otežavala je pregovore. Čelnici Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza, koji su, unatoč svojim razlikama, ostali saveznici tijekom cijelog rata, nikada se više nisu zajednički sastali kako bi razgovarali o suradnji u poslijeratnoj obnovi.
Comentarios