Sviđalo se to SAD-u i Europi ili ne, Iran je veliki regionalni politički igrač, piše Alastair Crooke.
Autor: Alastair Crooke
Prilagodio: Darko Brlečić
Gledajući unatrag na ono što sam napisao 2012., usred takozvanog Arapskog proljeća i njegovih posljedica, zapanjujuće je koliko se regija promijenila. Sada je gotovo 180° preorijentiran. Tada sam tvrdio,
Da se Arapsko proljeće “Buđenje” mijenja, vrlo različito od uzbuđenja i obećanja s kojima je pozdravljeno na početku. Nastala iz početnog, širokog narodnog impulsa, postaje sve više shvaćena i strahuje se kao nova kontrarevolucionarna "kulturna revolucija" - rekulturacija regije u smjeru propisanog kanona koji isprazni one rane visoke očekivanja…
Alastair Crooke
“Taj popularni impuls povezan s 'buđenjem' sada je obuhvaćen i apsorbiran u tri velika politička projekta povezana s ovim pritiskom da se ponovno potvrdi [sunitski primat]: projekt Muslimanskog bratstva, saudijsko-katarski-salafistički projekt i [radikalni džihad ] projekt.
“Nitko zapravo ne zna prirodu [prvog projekta] projekta Bratstva – radi li se o sekti; ili ako je doista mainstream... Ono što je, međutim, jasno jest da je ton Bratstva posvuda sve više ton militantnih sektaških pritužbi. Zajednički saudijsko-salafistički projekt zamišljen je kao izravna suprotnost projektu Bratstva – a [treći] je bio beskompromisni sunitski radikalizam [vehabizam], financiran i naoružan od strane Saudijske Arabije i Katara, čiji je cilj, ne obuzdavanje, već, prije, istisnuti tradicionalni sunizam kulturom salafizma. tj. Tražila je 'salifikaciju' tradicionalnog sunitskog islama.
“Svi ovi projekti, iako se u nekim dijelovima možda preklapaju, u osnovi su konkurenti jedni drugima. I (bili su) zapaljeni u Jemenu, Iraku, Siriji, Libanonu, Egiptu, sjevernoj Africi, Sahelu, Nigeriji i rogu Afrike.
[Nije iznenađujuće] …“Iranci sve više tumače raspoloženje Saudijske Arabije kao glad za ratom, a izjave Zaljeva često imaju onu oštricu histerije i agresije: nedavni uvodnik u al-Hayatu u saudijskom vlasništvu navodi: “Klima u GCC-u [Vijeće zaljevske suradnje] ukazuje da stvari idu prema sukobu GCC-a, Irana i Rusije na sirijskom tlu, slično onome što se dogodilo u Afganistanu tijekom Hladnog rata. Da budemo sigurni, donesena je odluka da se svrgne sirijski režim, budući da je od vitalnog značaja za regionalni utjecaj i hegemoniju Islamske Republike Iran”.
Pa to je bilo tada. Koliko je drugačiji krajolik danas: Muslimansko bratstvo uglavnom je 'slomljena trska', u usporedbi s onim što je bilo; Saudijska Arabija je efektivno 'ugasila svjetlo' na salafistički džihadizam i više se fokusirala na udvaranje turizmu, a Kraljevstvo sada ima mirovni sporazum s Iranom (uz posredovanje Kine).
“Kulturni pomak prema ponovnom zamišljanju šireg političkog uređenja sunitskih muslimana” , kao što sam napisao 2012., uvijek je bio američki san, koji datira još od dokumenta 'Clean Break' Richarda Perlea iz 1996. (izvješće koje je naručio tadašnji Izrael -PM, Netanyahu). Njegovi korijeni leže u britanskoj poslijeratnoj politici presađivanja stamenih obiteljskih uglednika iz otomanskog doba u Zaljev kao anglofilski vladajući sloj koji se brine za zapadne naftne interese.
Ali pogledajte što se dogodilo -
Mini revolucija: Iran je, u međuvremenu, 'došao s hladnoće' i čvrsto je usidren kao 'regionalna sila'. Sada je strateški partner Rusiji i Kini. A Zaljevske države danas su više zaokupljene 'poslom' i tehnologijom nego islamskom jurisprudencijom. Sirija, koja je na meti Zapada i izopćenik u regiji, ponovno je primljena u arapsku sferu Arapske lige uz veliku ceremoniju, a Sirija je na putu da ponovno zauzme svoj nekadašnji položaj na Bliskom istoku.
Zanimljivo je da su već tada bile vidljive naznake nadolazećeg sukoba između Izraela i Palestinaca; kao što sam napisao 2012.
“Tijekom posljednjih godina čuli smo kako Izraelci naglašavaju svoje zahtjeve za priznanjem specifično židovske nacionalne države, umjesto izraelske države same po sebi. Židovska država koja bi u načelu ostala otvorena za svakog Židova koji se želi vratiti: stvaranje 'židovske umme', takoreći.
“Sada, čini se da imamo, barem u zapadnoj polovici Bliskog istoka, zrcalni trend, tražeći ponovno uspostavljanje šire sunitske nacije – što predstavlja 'poništavanje' posljednjih ostataka kolonijalne ere. Hoćemo li vidjeti kako se borba sve više utjelovljuje kao iskonska borba između židovskih i islamskih vjerskih simbola – između al-Aqse i Brda hrama?
“Čini se da i Izrael i njegov okolni teren koračaju prema jeziku koji ih odvodi daleko od temeljnih, uglavnom sekularnih koncepata kojima se ovaj sukob tradicionalno konceptualizirao. Kakve će biti posljedice ako sukob, po vlastitoj logici, postane sukob religijskih polova?”
Što je pokrenulo ovaj zaokret od 180°? Jedan čimbenik je zasigurno bila ograničena intervencija Rusije u Siriji kako bi se spriječio napad džihadista. Drugi je pojava Kine na sceni kao doista golemog poslovnog partnera – i navodnog posrednika također – upravo u vrijeme kada su se SAD počele povlačiti iz regije (barem u smislu pažnje koju joj pridaje, ako ne (ipak) odražava se u bilo kojem bitnom fizičkom odlasku).
Međutim , potonje – američko vojno povlačenje ( Irak i Sirija ) – čini se više pitanjem 'kada', a ne hoće li. Svi to očekuju.
Jednostavno rečeno, doživjeli smo 'zakret povijesti' u stilu Mackindera: Rusija i Kina – i Iran – polako preuzimaju kontrolu nad azijskim središtem (i institucionalno i ekonomski), dok se njihalo Zapada pomiče.
Sunitski svijet – neizbježno i oprezno – maršira prema BRICS-u. U stvari, Zaljev se našao u velikoj zabludi zbog takozvanih 'Abrahamovih sporazuma' koji su ih povezali s izraelskom tehnologijom (koja je, zauzvrat, usmjeravala znatan pothvat 'besplatnog novca' s Wall Streeta na njihov put). Izraelski 'sumnjivi genocid' (jezik ICJ-a) u Gazi polako zabija kolac u srce zaljevskog 'poslovnog modela'.
Ali još jedan ključni čimbenik bila je pametna diplomacija koju provodi Iran. Lako je zapadnim iranskim jastrebovima osuditi iransko politikantstvo i utjecaj u cijeloj regiji – Islamska Republika je na kraju krajeva nepopravljiva 'nepokorna' američkim ciljevima i proizraelskim ambicijama u regiji. Što drugo, osim povratka, možete očekivati kada je sva okolna zapadna 'vatra' toliko koncentrirana na Islamsku Republiku?
Ipak, Iran je slijedio mudar put. NIJE krenula u rat protiv sunitskih arapskih država u Siriji, kao što se raspravljalo 2012. Umjesto toga, tiho je slijedila strategiju diplomacije i zajedničke sigurnosti u Zaljevu i trgovine s državama Zaljeva. Iran se također djelomično uspio osloboditi većine posljedica zapadnih sankcija. Pridružila se i BRICS-u i SCO-u i stekla novu gospodarsku i političku 'prostornu dubinu'.
Sviđalo se to SAD-u i Europi ili ne, Iran je glavni regionalni politički igrač i sjedi na vrhu, zajedno s drugima, koalicije Pokreta otpora i frontova koji su zajedno utkani kroz mudru diplomaciju kako bi međusobno blisko surađivali.
Ovaj razvoj je postao ključni strateški 'projekt': suniti (Hamas) i šiiti (Hizbullah) udružuju se s drugim 'frontama' u antikolonijalnoj borbi za oslobođenje pod nesektaškim simbolom Al-Aqse (koja je ni suniti, ni šiiti, ni Muslimansko bratstvo, ni salafisti ni vehabiji). Radije predstavlja legendarnu priču o islamskoj civilizaciji. Da, i on je na svoj način eshatološki.
Ovo posljednje postignuće učinilo je mnogo da ograniči prijetnju sveopćeg rata od progutanja regije (mada držimo prste...). Interes Irana i Osovine otpora je dvojak: prvo, zadržati moć kako bi se pažljivo kalibrirao intenzitet sukoba – povećanje i smanjenje prema potrebi; i drugo, zadržati eskalirajuću dominaciju što je više moguće u svojim rukama.
Drugi aspekt obuhvaća strateško strpljenje. Pokreti otpora dobro razumiju izraelsku psihu - stoga se ne prihvaćaju NIKAKVI Pavlovljevi refleksi na izraelske provokacije. Umjesto toga, čekati i osloniti se na Izrael da će pružiti izgovor za bilo kakvo daljnje napredovanje na ljestvici eskalacije. Na Izrael se mora gledati kao na poticatelja eskalacije – a na otpor samo kao na odgovor. 'Oko' mora biti usmjereno na političku psihu Washingtona.
Treće, Iran crpi samopouzdanje da nastavi svoju 'naprijednost' inovirajući tektonski pomak u asimetričnom ratovanju i odvraćanju Izraela i Zapada. SAD bi se mogao buniti i nadimati, ali Iran je tijekom ovog razdoblja bio uvjeren da SAD dobro zna rizike povezane s pokušajem 'srušiti kuću'.
Realisti na Zapadu skloni su vjerovati da je 'moć' jednostavna funkcija veličine nacionalnog stanovništva i BDP-a. Tako da, s obzirom na razliku u zračnoj i vatrenoj moći, ni na koji način, na primjer, Hezbollah ne može očekivati da će 'odustati' protiv Izraela – puno bogatijeg i naseljenijeg entiteta.
Ova slijepa točka je tihi 'saveznik' Pokreta otpora. To sprječava Zapad (uglavnom) da razumije ovaj stožer u vojnom razmišljanju.
Iran i njegovi saveznici imaju drugačije gledište: smatraju da moć države počiva na nematerijalnoj, a ne doslovno opipljivoj stvari: strateško strpljenje; ideologija; disciplina; inovacija i koncept vojnog vodstva definiran kao sposobnost bacanja 'magične' čarolije na ljude kako bi oni slijedili svog zapovjednika, čak i do smrti.
Zapad ima (ili je imao) zračnu moć i neprikosnovenu zračnu nadmoć, ali Frontovi otpora imaju svoje rješenje u dvije faze. Oni proizvode vlastite dronove potpomognute umjetnom inteligencijom i pametne projektile koji grle zemlju. Ovo je njihovo zrakoplovstvo.
Druga bi faza, naravno, bila razvijanje slojevitog sustava protuzračne obrane (u ruskom stilu). Posjeduje li ih Otpor? Kao i Brer Rabbit, one ostaju mame.
Temeljna strategija Pokreta otpora je jasna: Zapad je previše uložio u svoju zračnu dominaciju i svoju neodoljivu vatrenu moć. Prioritet daje brzim udarcima šoka i strahopoštovanja, ali se obično brzo iscrpi rano u susretu. Rijetko mogu dugo izdržati napad tako visokog intenziteta.
U Libanonu 2006. godine, Hezbollah je ostao duboko u ilegali dok je izraelski zračni napad bio nad njim. Fizička površinska šteta bila je ogromna, ali njihove snage nisu bile pogođene i pojavile su se tek nakon toga. Zatim su uslijedila 33 dana Hezbolahovog raketnog baraža – sve dok Izrael nije odustao. Ovo strpljenje predstavlja prvi stup strategije.
Drugi je, dakle, taj da dok Zapad ima kratku izdržljivost, opozicija je obučena i spremna za duge iscrpljujuće sukobe – projektili i rakete do te mjere da civilno društvo više ne može izdržati taj udar. Cilj rata nije nužno ubijanje neprijateljskih vojnika kao glavni cilj; nego je iscrpljenost i usađivanje osjećaja poraza.
A što je s protivničkim projektom?
2012. sam napisao:
“Čini se da i Izrael i [islamski svijet] koračaju prema [eshatološkim narativima] što ih odvodi daleko od temeljnih, uglavnom sekularnih koncepata kojima se ovaj sukob tradicionalno konceptualizirao. Što će biti posljedica kada sukob, po vlastitoj logici, postane sukob religijskih polova? ” [– Al-Aqsa protiv Brda hrama].
Pa, Zapad ostaje zaglavljen s pokušajima upravljanja i obuzdavanja sukoba, koristeći se upravo onim 'uglavnom sekularnim konceptima' pomoću kojih je ovaj sukob konceptualiziran i upravljan (ili neupravljan, rekao bih). Čineći to, i kroz zapadnu (sekularnu) podršku jednoj određenoj eshatološkoj viziji (koja se slučajno preklapa s njegovom vlastitom) u odnosu na drugu, nenamjerno raspiruje sukob.
Prekasno za povratak sekularnim načinima upravljanja; duh je vani.
Comments