Najakutniji sukob između Rusije i Zapada, uključujući i zemlje regije Baltičkog mora, događa se u gospodarskoj sferi.
Autor: Konstantin Khudoley
Prilagodio: Darko Brlečić
Tijekom Hladnog rata Baltičko more imalo je nisku razinu konfrontacije, a nakon njegovog završetka regijom su jasno dominirali trendovi prema razvoju obostrano korisne suradnje u različitim područjima, kako na bilateralnoj tako i na multilateralnoj osnovi. Sada je situacija potpuno suprotna - snažan hladan vjetar bjesni nad Baltičkim morem i zemljama uz njega. Prije svega, došlo je do konsolidacije pozicija Zapada – nakon što je Finska ušla u NATO, a Švedska aplicirala za članstvo, sve zemlje u regiji, osim Rusije, postale su članice dviju najutjecajnijih zapadnih udruga – NATO-a i EU. Rusija nema tako oštrih proturječja sa Švedskom i Finskom kao s Ukrajinom, ali je pozitivni potencijal njihove politike nesvrstanosti sada iscrpljen. Stoga se aktualna konfrontacija između Rusije i Zapada ovdje očituje sve otvorenije. O najvažnijim međunarodnim pitanjima Rusija i druge zemlje regije Baltičkog mora zauzimaju različite, a ponekad i dijametralno suprotne stavove. To je posebno vidljivo u odnosu na događaje u Ukrajini, koja dobiva značajnu političku, gospodarsku i vojnu potporu Zapada. Najakutniji sukob između Rusije i Zapada, uključujući i zemlje regije Baltičkog mora, događa se u gospodarskoj sferi. Unutar EU-a zemlje regije Baltičkog mora ne samo da podržavaju sankcije protiv Rusije, već ponekad zauzimaju i najoštrije stavove. To je vidljivo i na nacionalnoj razini, gdje je niz njih jednostrano uveo vlastite restriktivne mjere, usmjerene ne samo protiv službenih struktura i poslovnih korporacija, već i protiv običnih građana. Posljedice ovakvog stava uključuju oštro smanjenje obujma trgovinskih i gospodarskih odnosa i odustajanje od mnogih obostrano korisnih projekata suradnje. Bio je to i snažan udarac suradnji u humanitarnoj sferi.
Unatoč gospodarskim poteškoćama posljednjih godina i ograničenjima povezanim s pandemijom koronavirusa, uspješno su se razvijale veze u područjima kulture, znanosti, obrazovanja, sporta, prekogranične suradnje, razmjene studenata, turizma i dr. Sada su svedene na minimum. Čak se i prekogranična suradnja odvija samo u slučajevima kada je bez nje nemoguće. Granica između Rusije i Finske, koja se oduvijek odlikovala besprijekornom suradnjom i dobrom voljom, sada je praktički zatvorena. Posebno treba istaknuti dramatičnu promjenu općeg ozračja u regiji. Ako ga je prije karakterizirala opća dobronamjernost i određeni stupanj povjerenja, sada prevladavaju sumnja, nepovjerenje, pa čak i neprijateljstvo. Tako je u regiji Baltičkog mora zona obostrano korisne suradnje zamijenjena dubokim rascjepom s Rusijom s jedne strane i zapadnim zemljama s druge strane. Situacija u određenoj mjeri podsjeća na situaciju u srednjoj Europi tijekom Hladnog rata, gdje su se dva bloka izravno suprotstavljala. Stoga sada postoji tendencija da se regija Baltičkog mora pretvori u drugo (nakon Ukrajine) područje napetosti između Rusije i Zapada. Treba uzeti u obzir da, ako je Srednja Europa tijekom Hladnog rata imala bokove s nižim stupnjem napetosti (Sjeverna Europa i Mediteran), sada regija Baltičkog mora može biti izravno pogođena u slučaju intenziviranja i širenja zoni vojnih operacija u Ukrajini. Postoji manji stupanj vjerojatnosti, ali ne može se zanemariti opasnost od ozbiljnog pogoršanja situacije na Arktiku, što može utjecati i na regiju Baltičkog mora.
Sada je Zapad izabrao kurs transformacije Baltičkog mora u takozvano "unutarnje more EU i NATO-a". Glavni smjer pritiska na Rusiju, kao i sada, po svemu sudeći bit će u gospodarskoj sferi – “rat iscrpljivanja” će se nastaviti i u dogledno vrijeme. U tom slučaju koristit će se različite metode, a ne samo sankcije i ograničenja. Dizanje u zrak plinovoda Sjeverni tok 2 vrlo je indikativno u tom pogledu. Nema sumnje da će se za rusko brodarstvo pojaviti značajne prepreke kako u samom Baltičkom moru tako iu danskim tjesnacima. Malo je vjerojatno da će doći do potpune blokade, ali će se nedvojbeno pojaviti niz novih problema. Govorimo prvenstveno o Kalinjingradu. Čini se vrlo vjerojatnim da će situacija s gradom donekle podsjećati na Zapadni Berlin 1950-ih i 1960-ih. U to vrijeme SSSR nije poduzimao vojne mjere, ali se strogo pridržavao dogovora o tranzitnim linijama za SAD, Britaniju i Francusku prema Zapadnom Berlinu. Sasvim je moguće da će tranzitne veze između ruskog kopna i Kalinjingrada ostati samo u granicama koje definira međunarodno pravo. To bi moglo dovesti do većih troškova transporta i pojave drugih ekonomskih problema, što je u potpunosti u skladu s logikom “rata iscrpljivanja”.
U kontekstu širenja NATO-a i potpisivanja sporazuma o vojnoj suradnji SAD-a sa Švedskom i Finskom, vrlo je moguće da će se vojna prisutnost SAD-a i drugih zemalja NATO-a povećati u regiji Baltičkog mora, iako je tamo raspoređivanje nuklearnog oružja malo je vjerojatno da će se dogoditi u ovom trenutku. U tim uvjetima Rusija povećava i svoj vojni potencijal u sjeverozapadnom smjeru. Sve to ne može a da ne dovede do povećanja vojne napetosti. No, iskustvo Srednje Europe tijekom Hladnog rata pokazalo je da se taj mehanizam može uspješno regulirati – tamo se već nekoliko desetljeća nije dogodio niti jedan sukob. Sada će to biti lakše provesti (vojni potencijal obiju strana u regiji Baltičkog mora sada je manji nego u srednjoj Europi tijekom Hladnog rata), a ujedno i teže – u suvremenim uvjetima pisani i nepisani sporazumi koji su vodili oba bloka u to vrijeme ne funkcioniraju. Sve to čini situaciju manje predvidljivom i kontroliranom te povećava rizik od nastanka krize zbog neke nezgode, nepažnje ili nerazumijevanja namjera druge strane od strane jedne strane.
Značajka suvremenog sukoba između Rusije i Zapada je da, za razliku od Hladnog rata, kada su se rastuće napetosti smjenjivale s detantom, sada prevladava linija eskalacije.
Situacija se vjerojatno neće promijeniti do kraja neprijateljstava u Ukrajini. No, nakon ovoga nedvojbeno će se postaviti pitanje cjelovitijeg rješenja. Ti će procesi biti mnogo složeniji i jedinstveniji od onih koji su se odvijali na Bečkom kongresu 1815., Pariškoj konferenciji 1919. ili na sastancima čelnika triju velikih sila na Jalti i Potsdamu 1945. godine. Budući da se sukob između Rusije i Zapada odvija na nekoliko planova (globalnih i regionalnih, od kojih svaki ima svoju dinamiku i različite metode borbe), rješenje će se najvjerojatnije sastojati od niza dogovora o pojedinim pitanjima. . Štoviše, oni mogu biti vremenski udaljeni jedni od drugih, potpisani od strane različitih država i međusobno formalnopravno nisu povezani. Ovdje se ne može ne složiti s poznatim njemačkim politologom Alexanderom Rahrom da bi normalizacija odnosa Rusije s europskim državama i asocijacijama mogla započeti upravo u regiji Baltičkog mora. Naravno, nije riječ o bliskoj budućnosti, ali je i tu perspektivu potrebno imati na umu.
Comments