"Ron" Paul američki je političar, dugogodišnji republikanski kongresmen iz Teksasa, liječnik, autor i kandidat za američkog predsjednika na izborima 2012. godine. Danas on promovira svojevrsni kritički pristup prema politici koja preferira ratne poteze.
Povijest NATO-a nakon Hladnog rata je povijest organizacije koja je daleko prešla svoj "prodajni" rok. Očajnički tražeći misiju nakon raspada Varšavskog pakta, NATO je krajem 1990-ih odlučio da će postati snaga iza militarizacije “ljudskih prava” pod Clintonovom administracijom. Nestala je "prijetnja globalnog komunizma" koja je korištena da se opravda NATO-ov 40-godišnji rad, tako da se NATO ponovno zamislio kao banda naoružanih atlantističkih superheroja. Gdje god je postojala "nepravda" (kako su definirali washingtonski neokonzervativci), NATO je bio spreman s oružjem i bombama. Američki vojno-industrijski kompleks nije mogao biti sretniji. Svi trustovi mozgova Beltwaya koje obilato financiraju konačno su pogodili sigurnog pobjednika kako bi održali protok novca. Uvijek se radilo o novcu, a ne o sigurnosti. Pokus za NATO kao superheroja ljudskih prava bila je Jugoslavija 1999. Za sve osim za NATO i njegove neokonzervativce u DC-u i mnogim europskim prijestolnicama, to je bila užasna, neopravdana katastrofa. Sedamdeset osam dana bombardiranja zemlje koja nije prijetila NATO-u ostavilo je stotine mrtvih civila, uništenu infrastrukturu i ostavštinu streljiva s uranovim vrhom koje će zatrovati krajolik za generacije koje dolaze. Baš prošli tjedan teniska legenda Novak Đoković prisjetio se kakav je bio osjećaj pobjeći iz djedove kuće usred noći dok su NATO bombe padale i uništavale je. Kakav užas! Zatim je NATO stao iza svrgavanja Gadafijeve vlade u Libiji. Korporacijski tisak ponovno je ponovio neokonske laži da bi bombardiranje zemlje, ubijanje njezinih ljudi i svrgavanje njezine vlade riješilo sve libijske probleme ljudskih prava. Kao što se moglo predvidjeti, NATO bombe nisu riješile probleme Libije, već su sve pogoršale. Kaos, građanski rat, terorizam, tržište robljem, porazno siromaštvo - nije ni čudo da Hillary Clinton, Obama i neokonzervativci ovih dana ne žele razgovarati o Libiji. Nakon niza neuspjeha dužih nego što ovdje imamo prostora, NATO pod kontrolom DC-a 2014. odlučio je uložiti sve i ciljati na samu Rusiju za "promjenu režima". Prvi korak bilo je rušenje demokratski izabrane ukrajinske vlade, za što su se pobrinuli Victoria Nuland i ostali neokoni.
Sljedeće je bilo osam godina masivne vojne pomoći NATO-a ukrajinskoj pučističkoj vladi s namjerom borbe protiv Rusije. Konačno, bilo je to 2022. odbijanje zahtjeva Rusije da pregovara o europskom sigurnosnom sporazumu koji bi spriječio NATO vojske da kruže oko njezine granice. Unatoč glavnim medijima i propagandi američke vlade, NATO je bio jednako uspješan u Ukrajini kao što je bio u Libiji. Stotine milijardi dolara je nestalo, s golemom korupcijom koju su dokumentirali novinari poput Seymoura Hersha i drugih. Jedina razlika ovaj put je u tome što NATO-ov cilj – Rusija – ima nuklearno oružje i ovaj posrednički rat smatra ključnim za samo svoje postojanje. Dakle, sada unatoč svom nasljeđu neuspjeha, NATO je odlučio započeti sukob s Kinom, možda kako bi skrenuo pozornost sa svoje katastrofe u Ukrajini. Prošli tjedan NATO je objavio da će otvoriti svoj prvi azijski ured u Japanu. Što dalje, članstvo Tajvana u NATO-u? Hoće li Tajvan dobrovoljno služiti kao NATO-ova najnovija "Ukrajina" - žrtvujući se Kini u ime zablude NATO-ovog naizgled beskrajnog apetita za sukobom?
Možemo se samo nadati da će Amerika 2024. izabrati predsjednika koji će konačno okončati NATO-ovu smrtonosnu svjetsku turneju.
Domaći vazali se zasigurno ne bi slagli s njime...