Svijet se nalazio na rubu nuklearne apokalipse kada je konflikt između SSSR-a i SAD-a dostigao vrhunac u vrijeme Kubanske krize. Mirno rješenje pronađeno je zahvaljujući čovječnosti Nikite Hruščova i Johna Kennedyja, i njihovoj spremnosti na kompromis.
Autor: Aleksandar Jegorov
Prilagodio: Darko Brlečić
Hruščov i Kennedy upoznali su se 4. lipnja 1961. godine na Bečkom summitu, jednom od najneuspješnijih susreta u povijesti sovjetsko-američkih odnosa. Uoči summita Hruščovljevi su savjetnici generalnom tajniku opisali braću Kennedy kao "dječačiće u kratkim hlačicama", kao ljude slabog karaktera koji su laka metu za verbalne napade. S druge strane, Kennedyjevi sekundanti također nisu mogli ponuditi američkom predsjedniku pozitivnu taktiku u predstojećem susretu, jer su svi oni bili zagriženi protivnici komunista.
Lideri dva suprotstavljena bloka dugo su i prilično agresivno vodili apstraktnte debate o ideologijama i sudbini ovoga svijeta, tako da susret nije imao nekih konkretnih rezultata. Na Bečkom summitu nije potpisan nijedan službeni dokument. Susret koji je trebalo ubrzati završetak Hladnog rata doprinio je još većem zaoštravanju odnosa između SSSR-a i SAD-a, što je dovelo do Berlinske krize 1961.
Tajna prepiska
I pored neuspjeha Bečkog summita, ni jedna ni druga strana nisu željele novi veliki rat. Već u rujnu 1961. godine Hruščov je napisao Kennedyju pismo koje je imalo 26 stranica teksta. U njemu je sovjetski generalni tajnik pokušao reanimirati odnose s američkim predsjednikom.
"U mislima sam se više puta vraćao našem susretu u Beču. Sjećam se da ste Vi naglašavali kako ne želite rat te biste radije živjeli u miru s našom zemljom, i da jedni drugima budemo konkurencija u civilnim sferama. Iako su se kasniji događaji razvijali u neželjenom pravcu, pomislio sam da bi možda bilo korisno da Vam se obratim u neslužbenom formatu i podijelim s vama pojedine svoje ideje. Ako se ne slažete sa mnom, smatrajte da ovo pismo nije ni postojalo, i ja, prirodno, sa svoje strane neću koristiti ovu prepisku u svojim izjavama za javnost. Samo u povjerljivoj prepisci čovjek može reći sve što misli ne obraćajući pažnju na tisak, na novinare."
Komunist Hruščov u pismu je neočekivano usporedio naš planet s Noinom barkom, gdje su utočište pronašle kako "čiste", tako i "nečiste" životinje. "Neovisno o tome tko sebe doživljava kao ’čistu’, a tko kao ’nečistu’ životinju, svi smo mi podjednako zainteresitani za jedno, a to je da Barka uspješno nastavi svoj put. I mi nemamo drugu alternativu: ili ćemo živjeti u miru i surađivati kako bi Barka mogla nastaviti plovidbu, ili će ona potonuti."
Johnu Kennedyju svidjela se Hruščovljeva ideja da se neslužbeno dopisuju. On je to prihvatio i zatim je prepisku držao u tajnosti.
"Svidjela mi se analogija s Noinom barkom koju ste naveli... Koliko god da se mi razlikujemo, naša tijesna suradnja u ime očuvanja mira nije ništa manje važna, ako nije i važnija od suradnje koja je bila potrebna za pobjedu u posljednjem svjetskom ratu", napisao je Kennedy u svom odgovoru.
Hruščov i Kennedy dopisivali su se mimo službenih kanala za komunikaciju da bi što manje ljudi u Kremlju i Bijeloj kući znalo za njihovu prepisku. Sovjetski generalni sekretar imao je svog čovjeka u Washingtonu koji je mogao biti veza između dvojice lidera.
"Bio je jedan ruski špijun koji je često dolazio u našu kuću. Zvao se Georgij Boljšakov. Moji su ga roditelji prvi put vidjeli u sovjetskom veleposlanstvu. Jako im se sviđao, bio je simpatičan, stalno se smijao i šalio, natjecao se s mojim ocem u sklekovima, pokazivao nam ruske plesove, i učio nas da i mi plešemo. Svi smo mi znali da je on agent vanjske obavještajne službe. U to su se vrijeme baš pojavili prvi filmovi o Jamesu Bondu, i bilo je vrlo uzbudljivo što mi znamo da nam u kuću dolazi ruski špijun... Hruščov je ono dugačko pismo dao Boljšakovu, a ovaj ga je predao Pierreu Salingeru (glasnogovorniku predsjednika Kennedyja – op. autora), zavijenu u novine ’New York Times’. On je dao pismo mom stricu", iz uspomena Roberta F. Kennedyja mlađeg.
Kasnije se Boljšakov još nekoliko puta sastao s Robertom Kennedyjem i Salingerom i prenio Hruščovljeve usmene i pismene poruke. Pored toga, lideri dviju supersila dogovorili su se da uspostave direktnu telefonsku liniju. U kući predsjednika SAD-a pojavio se crveni telefon preko kojeg je on mogao uspostaviti direktan kontakt sa sovjetskim generalnim tajnikom.
Svijet na rubu katastrofe
Uzajamno poštovanje između Kennedyja i Hruščova, međutim, nije bilo dovoljno da se spriječi Kubanska kriza. U Turskoj su 1961. godine razmještene američke nuklearne rakete PGM-19 Jupiter. One su za svega 15 minuta mogle uništiti glavne industrijske centre u europskom dijelu SSSR-a. Sovjetsko rukovodstvo i osobno Hruščov doživjeli su te rakete kao uvredu.
Ubrzo zatim uslijedio je odgovor SSSR-a. Već u kolovozu 1962. godine na komunističku Kubu pristigli su prvi sovjetski brodovi s balističkim raketama. Sredinom listopada na "otoku slobode" nalazilo se već 40 nuklearnih bojevih glava i 40 000 vojnika i časnika sovjetske vojske. Ta Hruščovljeva avantura jako je naljutila Kennedyja. S druge strane, sam Hruščov nije mogao oprostiti Kennedyju rakete u Turskoj i planove za novu intervenciju na Kubi. Situacija je bila zategnuta do krajnjih granica. Svijet nikada ranije nije bio tako blizu nuklearne katastrofe.
"Ja mislim da Vi priznajete da je prvi korak koji je pokrenuo ove lančane događaje bio potez Vaše vlade odražen u tajnom razmještanju ofenzivnog oružja na Kubi", piše Kennedy Hruščovu 23. listopada 1962. godine.
"Vas brine Kuba. Vi kažete da vas ona brine zato što je udaljena 90 milja zračnom linijom od Sjedinjenih Američkih Država. Ali Turska je odmah pored nas, naši graničari patroliraju i gledaju se preko granice. Ne smatrate valjda da Vi imate pravo zahtijevati sigurnost za svoju zemlju i uklanjanje oružja za koje kažete da je ofenzivno, a mi po vašem mišljenju to pravo nemamo?", piše Hruščov Kennedyju 27. listopada 1962.
Hruščov i Kennedy ulagali su sve napore da spriječe katastrofu, jer su iz iskustva znali kako je strašan svjetski rat. Kennedy je jedini predsjednik SAD-a koji je dobio medalju "Purpurno srce". On je osobno ratovao protiv Hitlerovske koalicije u Tihom oceanu. Japanski razarač je udario u Kennedyjev čamac i tri su njegova prijatelja tada poginula. John je plivao 9 kilometara do najbliže obale noseći na sebi jednog teškog ranjenika. Hruščov je sudjelovao u Staljingradskoj bici, možda najstrašnijem okršaju 20. stoljeća koji je odnio 2,6 milijuna ljudskih života.
Generali u Washingtonu i Moskvi bili su nestrpljivi da u međusobnom okršaju provjere svoje vojske, ali su šefovi država inzistirali na pronalaženju mirnog rješenja.
"Mi cijenimo mir, možda i više nego drugi narodi, jer smo preživjeli strašan rat protiv Hitlera. Ali naš narod neće ustuknuti ni pred kakvim izazovima... Ako provokatori izazovu rat, oni neće moći izbjeći odgovornost i teške posljedice koje će im taj rat donijeti. Ali mi smo uvjereni da će pobijediti razum, da neće doći do rata, i da će biti osigurani mir i sigurnost naroda", napisao je Hruščov Kennedyju 28. listopada 1962.
U potrazi za izlazom iz krize
Noću uoči 28. listopada glavni javni tužitelj SAD-a Robert Kennedy tajno se sastao s veleposlanikom SSSR-a Anatolijem Dobrinjinom da mu ponudi mirovni sporazum pod sljedećim uvjetima: Hruščov naređuje da se povuče nuklearno oružje s Kube, a predsjednik Kennedy se obavezuje ukinuti blokadu Kube i u roku od šest mjeseci demontirati rakete u Turskoj.
To je bio usmeni sporazum, bez ikakvih potpisa i garancija. Ali obje su zemlje ispunile uvjete. Već 20. studenog na Kubi nije ostala nijedna sovjetska nuklearna bojeva glava, a Kennedy je naredio da se ukine blokada otoka. Nekoliko mjeseci kasnije iz Turske su povučene američke rakete Jupiter.
Hruščov i Kennedy shvaćali su da moraju održavati komunikaciju. Samo tako su mogli izbjeći uzajamnu netrpeljivost i neoprezne odluke koje mogu izazvati nepopravljivu katastrofu. Važno je da čovjek čak i u svom neprijatelju vidi prije svega čovjeka, i upravo je čovječnost lidera dviju supersila spasila svijet u listopadu 1962. godine.
Comments