24. ožujka 1999. zrakoplovi NATO-a izveli su prvi zračni napad na gradove u Jugoslaviji. Prvi put od kapitulacije nacističke Njemačke bombe su pale na Europu. Cijeli svijet je izdahnuo s indignacijom, ali to nije zaustavilo sjevernoatlantske "jastrebove" i njihove prekomorske inspiratore. Izvestija se prisjetila kako se to dogodilo.
Autor: Arsenij Zamostjanov
Prilagodio: Darko Brlečić
Photo by TASS
Kosovska slijepa ulica
Od početka 1990-ih balkansku državu, koja je nedugo prije toga smatrana možda najprosperitetnijom i najrazvijenijom od svih socijalističkih zemalja, razdiru međuetnički sukobi. Od 1996. Kosovo, autonomna regija u sastavu Jugoslavije, ključa, na njemu su od pamtivijeka živjeli Srbi i doseljenici iz Albanije, koji su početkom devedesetih počeli raseljavati autohtono stanovništvo i oslanjali se na suverenitet. Formirani su naoružani separatistički odredi - tzv. Oslobodilačka vojska Kosova, koja je pokrenula teroristički rat protiv srpskog stanovništva i vlasti. Jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević pokušao je zaustaviti separatizam. Prvo - od strane policije, a od 1998. - uz pomoć vojnih jedinica.
U očima Zapada, Milošević je bio poznat kao “posljednji diktator Europe”. Protiv njega i Jugoslavije pokrenuta je bučna propagandna kampanja: pripremalo se javno mnijenje za konačno rasparčavanje najveće balkanske zemlje.
Tako su svjetski mediji posvuda prenijeli vijest o čistkama u selu Račak, gdje je, kako su uvjeravali američki novinari, srpska policija pogubila 45 kosovskih Albanaca. Kasnije se pokazalo da je riječ o falsifikatu. Ispostavilo se da su “civili” bili militanti Oslobodilačke vojske Kosova koji su poginuli u borbama s jugoslavenskim trupama. Ali provokacija je upalila: članice NATO-a imale su uvjerljiv razlog da s jugoslavenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem razgovaraju jezikom ultimatuma.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova, koje je tada vodio Igor Ivanov, djelovalo je energično, predlažući mirne načine rješavanja krize. "Bolje je održati još deset ili dvadeset rundi pregovora nego dopustiti rat", predložila je Moskva da se rukovodi tim načelom. U veljači 1999. u Francuskoj, u Rambouilletu, započeli su pregovori između predstavnika srpskog vodstva i kosovskih Albanaca i, unatoč međusobnom nepovjerenju, činilo se da su strane uspjele postići dogovor. Ali SAD su već pripremale vojnu operaciju protiv Jugoslavije, a retorika Zapada postajala je oštrija. Od Beograda su tražili pravo na slobodno kretanje NATO trupa diljem Jugoslavije. Jugoslavenske vlasti nisu se mogle pomiriti s tako flagrantnim kršenjem vlastitog suvereniteta. Amerikanci su to smatrali dovoljnim razlogom za početak rata.
Dana 12. ožujka 1999. NATO je prihvatio trojicu “regruta” koji su do nedavno bili dio “sovjetskog vojnog bloka” – organizacije Varšavskog pakta – Poljske, Češke i Mađarske. Washington je smatrao važnim učvrstiti širenje vojnog bloka “malim pobjedničkim ratom”. Države su nastojale pokazati cijelom svijetu da na planetu ne može biti prepreka širenju Washingtona, koji je sebe vidio kao jedini stup moći u svijetu. I u tom smislu, Jugoslavija je ispala zgodna scena za “hollywoodski blockbuster” o tome kako velesila kažnjava krivu zemlju.
Primakova linija
Ruski premijer Jevgenij Primakov dobio je informaciju o odluci NATO-a da bombardira Jugoslaviju od američkog potpredsjednika Al Gorea. Gore ga je nazvao dok je zrakoplov ruske vlade bio na nebu i letio iznad kanadskog otoka Newfoundlanda. Primakov je bio na putu za Washington na pregovore o davanju velikog zajma Rusiji.
Ruski premijer odlučio je otkazati posjet Americi, o čemu je odmah obavijestio Gorea. Smatrao je nemogućim pregovarati s Amerikancima u vrijeme kada je NATO bombardirao Beograd. Zrakoplov se okrenuo u zraku i krenuo prema Moskvi. “Primakovljeva petlja” iznad Atlantika imala je simbolično značenje, pokazujući Sjedinjenim Državama i NATO-u da je vrijeme kada se interesi Rusije nisu mogli uzeti u obzir prošlost.
Primakov je riskirao donijevši odluku sam, bez konzultacija sa šefom države. Ali američka agresija kategorički nije odgovarala tadašnjem ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu.
Photo by TASS
Clinton ga je obavijestio o bombardiranju kada je sve bilo spremno za vojnu akciju. U biti, stavio je “saveznika” pred svršenu stvar, bez razgovora i pregovora. I čak je tražio podršku za ovaj kobni korak. Jeljcin nije skrivao svoje ogorčenje i dva sata prije početka operacije obratio se na televiziji: “Apeliram na cijeli svijet. Obraćam se ljudima koji su preživjeli rat. Apeliram na one koji su doživjeli ova bombardiranja. Apeliram na njihovu djecu, apeliram na sve političke ličnosti. Hajdemo, dok je ostalo još nekoliko minuta, uvjeriti Clintona da ne poduzme ovaj tragičan, dramatičan korak.”
Malo tko je u Americi očekivao takve beskompromisne Jeljcinove riječi. Ali doista se osjećao prevarenim - i, možda po prvi put, ozbiljno je sumnjao da je Rusiji potreban tijesan savez s Washingtonom. U prvim tjednima NATO-ove kampanje u Jugoslaviji ušutjeli su i najzagriženiji zagovornici “svrstavanja uz Ameriku” oko Jeljcina. U to vrijeme politički kurs zemlje određivala je Primakovljeva linija.
"Anđeoski" udar
Prvi zračni napadi na jugoslavenske gradove dogodili su se te večeri, nedugo nakon Jeljcinova govora. Eksplozije su se čule do četiri sata ujutro. Te noći napadali su uglavnom ciljeve protuzračne obrane. Zračnim udarima bili su gradovi Beograd, Priština, Novi Sad, Kragujevac, Pančevo, Podgorica i Užice. Prvi put od završetka Drugog svjetskog rata u europskim gradovima proglašeno je upozorenje na zračni napad. Sljedećih dana Amerikanci su aktivno napadali civilne ciljeve, otvoreno zastrašujući stanovništvo Jugoslavije. Nakon eksplozija gorjela su stambena naselja, škole, vrtići, rafinerije nafte... Glavni cilj NATO avijacije bili su srpski teritoriji i naselja u BiH i na Kosovu. Tako su namjeravali konačno riješiti “srpsko pitanje” u tim krhotinama nekada prosperitetne višenacionalne Jugoslavije.
Photo by TASS
Američki diplomati su invaziju nazvali "humanitarnom intervencijom" u borbi za "ljudska prava". Još je više cinizma zračilo iz kodnog naziva operacije zračnih snaga - “Milosrdni anđeo”. Postojao je još jedan naziv za agresiju - "saveznička sila". Amerikanci nisu propustili priliku još jednom istaknuti da ne djeluju sami, već da su na strani globalnih “sila dobra”. Ta ideologija nije odgovarala stvarnosti: politička odluka o ovoj operaciji donesena je isključivo u Washingtonu, a borili su se pod zastavama NATO-a, uglavnom američkog zrakoplovstva. Istina, američki zrakoplovi polijetali su uglavnom s talijanskih aerodroma. U operaciji je sudjelovalo vojno osoblje iz 14 zemalja članica sjevernoatlantskog bloka. U bombardiranju je sudjelovalo više od tisuću zrakoplova, uglavnom američkih. Washington nije štedio u tom ratu, nastojeći cijelom svijetu pokazati svoju vojnu nadmoć.
Moglo bi se nabrajati u nedogled o međunarodnim sporazumima koje je NATO prekršio, pretvarajući napetosti u Jugoslaviji u krvavi sukob. Naravno, Amerikanci za ovu akciju nisu dobili odobrenje od Vijeća sigurnosti UN-a, koje se na inicijativu Rusije više puta sastajalo na sastancima o jugoslavenskom pitanju. Međunarodno pravo puca po šavovima.
Sredinom travnja pravoslavni Srbi proslavili su Uskrs. Dan ranije su izneseni zahtjevi da NATO prekine zračne napade barem na nekoliko praznika. Ali predsjednik Clinton je rekao da zaustavljanje bombardiranja tijekom Uskrsa "ne bi služilo veličini ovog trenutka". Tih dana agresori su na bombama ispisivali natpise na srpskom i engleskom jeziku: “Želite li još biti Srbi?” i "Sretan Uskrs".
U noći 8. svibnja američki bombarder izveo je novi napad na Beograd. Prema SAD-u, njegova meta bio je Jugoslavenski vojni nabavni biro. No, udarac je pao na kinesko veleposlanstvo. Većina osoblja misije bila je u skloništu od bombi, no tri su osobe poginule, a dvadeset ih je ozlijeđeno. Kineski potpredsjednik Hu Jintao, govoreći na nacionalnoj televiziji, nazvao je napad "barbarskim i zločinačkim". Predsjednik Clinton bio je prisiljen ispričati se Kini za "nesreću". Amerikanci su ranjenima i rodbini poginulih odmah isplatili 4,5 milijuna dolara. Kasnije je i kineska vlada primila veliku odštetu. Od tada svake godine 7. svibnja kineski diplomati i vojni dužnosnici održavaju ceremonije u spomen na žrtve 1999. godine. Malo je ljudi u Pekingu vjerovalo u verziju slučajnog udarca. Kina je podržavala Jugoslaviju, a vjerojatno su Amerikanci, pretvarajući kinesko veleposlanstvo u metu svojih pilota, pokazali Pekingu čija je strana jaka.
Srbija je postala poligon za testiranje snage NATO-a, za testiranje američke vojne taktike. Prvi put su u velikoj vojnoj operaciji korišteni umjetni sateliti Zemlje s kojih su zaprimljene operativne informacije za vojsku. Prvi put u ozbiljnom ratu djelovale su samo mornarica i zrakoplovstvo, bez pješaštva. I naravno, jugoslavenska NATO kampanja postala je politički probni kamen. Hoće li svijet pristati na bezuvjetnu hegemoniju Sjedinjenih Država?
Rane nisu zacijelile
Početkom lipnja, nakon pregovora s predstavnicima Rusije i Finske, predsjednik Jugoslavije pristao je na potpisivanje sporazuma, što su mnogi ocijenili kapitulacijom. Ali naporima ruske diplomacije, stavovi Zapada su omekšani. Tako nije bilo govora o slobodnom kretanju NATO trupa diljem Jugoslavije, Kosovo je prebačeno pod kontrolu mirovnih snaga UN-a, a referendum o neovisnosti samoproglašene republike odgođen je za tri godine.
Ruski padobranci koji su zauzeli položaje u zračnoj luci Slatina postali su prve mirovne snage u zoni sukoba. Tako je bilo moguće zaustaviti agresiju na Jugoslaviju i spriječiti veliki rat na Balkanu. Istina, to državu koju je utemeljio maršal Tito nije spasilo od konačnog sloma. Tužna je bila i sudbina Slobodana Miloševića. U jesen 2000. izgubio je vlast, au travnju 2001. Srbija je bivšeg predsjednika izručila Haaškom sudu. Njegovo suđenje nikada nije okončano. 11. ožujka 2006. Milošević je umro u zatvoru u Haagu od srčanog udara.
Rezultati operacije su tragični. U 78 dana pod bombama je stradalo oko 2 tisuće građana Jugoslavije, ne računajući vojsku, među kojima 400 djece. Teško je ozlijeđeno više od 10 tisuća ljudi. Gubici NATO-a bili su mali. Prema službenim podacima, dvije vojne osobe i dva zrakoplova. NATO je od 24. ožujka do 10. lipnja ispalio više od 400 tisuća različitog streljiva na tu balkansku zemlju, uključujući desetke tisuća granata punjenih osiromašenim uranom. Ovaj otrovni teški metal ima veliku moć probijanja oklopa i uzrokuje kontaminaciju područja, povećavajući rizik od raka dugi niz godina.
Drugi rezultat agresije bio je užurbani odlazak izbjeglica s Kosova - 160 tisuća Srba i 25 tisuća Roma. Od sada im više nije bilo mjesta u rodnoj zemlji. Među globalnim, dugoročnim posljedicama je porast raka zbog radioaktivnih bombi. Uključujući i među američkom vojskom. A šteta koju je Jugoslavija pretrpjela ne može se izraziti u valuti.
Prošlo je 25 godina, a rane Srbije nisu zacijelile. U drevnim gradovima još uvijek možete vidjeti ruševine bombardiranih četvrti. Ta bombardiranja nisu zaboravljena ni u Rusiji: milijuni ljudi u našoj zemlji uvjerili su se u izdaju i agresivne namjere Washingtona i NATO-a.